Autor: Barbara Arbanas Kovačević
Matrix World
Denis Mukwege je ginekolog koji radi u DR Kongo. On i njegovi kolege su liječili oko 30 000 žrtava silovanja čime su razvili veliku stručnost u liječenju ozbiljnih seksualnih ozljeda. Njegova priča uključuje uznemirujuće računanje silovanja kao još jednog oružja koje se koristi u ratu:
„Kada je izbio rat, 35 pacijenata u mojoj bolnici u Lemeru, u istočnoj DR Kongo, je ubijeno u njihovim krevetima. Ja sam pobjegao u Bukavu, oko 100 km sjeverno, i pokrenuo bolnicu izrađenu od šatora. Izgradio sam rodilište s operacijskom dvoranom. 1998.g je sve ponovo bilo uništeno pa sam naredne godine sve započeo ispočetka.
Te je godine u bolnicu dovedena naša prva žrtva silovanja. Nakon što je silovana, u njezine su genitalije i bedra ispaljeni meci. Mislio sam da je to barbarski ratni čin, no pravi je šok uslijedio tri mjeseca kasnije. Došlo je 45 žena s istom pričom: „Ljudi su došli u moje selo, silovali su me i mučili.“ Druge su žene dolazile s opeklinama. Rekle su da su nakon silovanja po njihovim genitalijama izlivene kemikalije.
Počeo sam se pitati što se događa. To nisu bila samo nasilna ratna djela nego i dio strategije. Postojale su neke situacije kada je istovremeno silovano nekoliko ljudi, i to javno. Tijekom takvim djela nisu ozljeđivane samo žrtve nego i cijele zajednice koje su bile prisiljene to gledati.
Kao rezultat ove strategije, stanovništvo napušta svoja sela, ostavljaju polja, svoje resurse, sve. Vrlo je učinkovita.
Ustanovili smo sustav skrbi za žrtve. Prije velike operacije izvršimo psihološko ispitivanje. Moram znati jesu li dovoljno otporne da izdrže operaciju. Tada prelazimo na sljedeću fazu koja se sastoji ili od operacije ili samo medicinske njege. A naredna je faza socio-ekonomska skrb – većina tih pacijenata dolazi bez ičega, čak i bez odjeće.
Prvo ih moramo nahraniti, a zatim se pobrinuti za njih. Nakon otpusta će ponovo biti ranjivi ako nisu u stanju pobrinuti se za svoje živote. Dakle, moramo im pomoći na društveno-ekonomskoj razini, na primjer, pomažući im da razviju nove vještine ili da nastave školovanje.
Četvrta faza uključuje pomaganje na pravnoj razini. Pacijenti često znaju tko su bili njihovi napadači, a mi imamo odvjetnike koji im pomažu pri dovođenju njihovih slučajeva pred sud.
2011.g smo svjedočili padu broja slučajeva. Pomislili smo da se približavamo kraju užasne situacije za žene u Kongu. No, kada je prošle godine rat nastavljen, brojke su ponovo porasle. To je fenomen koji je u potpunosti povezan s ratnim stanjem.
Sukob u Kongu nije sukob između vjerskih fanatika. Niti je to sukob između zemalja. To je sukob izazvan ekonomskim interesima koji se vodi uništavanjem žena Konga.“
Oportunistička silovanja i pljačke u prethodnim stoljećima su u modernim sukobima zamijenjeni silovanjem koje se koristi kao orkestrirani borbeni alat. I dok Amnesty International navodi sukobe u Kolumbiji, Iraku, Sudanu, Čečeniji, Nepalu i Afganistanu, korištenje silovanja kao oružja u ratu seže mnogo dalje.
Od sustavnog silovanja žena u Bosni, preko otprilike 200 000 žena silovanih tijekom bitke za nezavisnost Bangladeša 1971.g do silovanja u Japanu 1937.g tijekom okupacije Nankinga – prošlo nam stoljeće pruža previše primjera. Dakle, što to motivira oružane sile, bez obzira je li riječ o državnoj vojsci ili paravojnim postrojbama, da napadaju civile, odnosno, žene i djecu?
Gita Saghal iz Amnesty Internationala kaže da je pogrešno misliti da je kod ovakvih napada riječ prvenstveno o „ratnom plijenu“ ili seksualnom zadovoljstvu. „Silovanje se u etničkim sukobima često koristi kao način kojim napadači produžuju svoju društvenu kontrolu i kojim ponovo ocrtavaju etničke granice,“ rekla je. „Žene se smatra reproducentima i njegovateljicama zajednice.“
„Dakle, ako jedna grupa želi kontrolirati drugu, ona to često čini tako što oplodi ženu iz druge zajednice jer to vidi kao način uništavanja protivničke zajednice.“
Strateško korištenje silovanja u ratu nije nova pojava nego se tek nedavno počela dokumentirati, uglavnom u DR Kongo, Kolumbiji i Sudanu. Čak i kada se neki od konflikata i završe, rijetke su zemlje koje će se s time uhvatiti u koštac što se često vidi kao zločin protiv pojedinih žena nego ratna strategija. Kod mnogih naroda kolaps vladavine prava onemogućava nošenje s optužbama za silovanje dok su u drugima žene izložene stigmi optuživanja svojih napadača. U Afganistanu, primjerice, žrtve silovanja često bivaju zatvorene i smatra ih se prostitutkama dok silovanje nečije supruge sramoti obitelj i muškarca u njegovoj zajednici.
Kao vojna strategija, ratno se silovanje koristi u svrhu osvajanja teritorija istjerivanjem stanovništva, desetkovanjem preostalog stanovništva uništavanjem njihove pripadnosti širenjem AIDS-a i eliminiranjem kulturnih i religioznih tradicija.
Ratno se silovanje može opisati kao „ratno oružje“ ili „sredstvo za borbu“ u medijima. U DR Kongo i ostalim afričkim zemljama, cilj silovanja kao vojne strategije je povećanje vojnog morala, smanjivanje vojnog morala neprijatelja, vrijeđanje neprijatelja i pljačkanje do maksimuma neprijateljskih stvari (što uključuje i žene i djecu).
Ratno je silovanje svakako oblik genocida zbog ozbiljnog utjecaja na nevine žrtve. Žrtve silovanja bivaju ne samo fizički ozlijeđene i unakažene, nego često i zaražene seksualno prenosivim bolestima. Ponekad silovanja rezultiraju i neželjenom trudnoćom. Teško je zamisliti dijete rođeno iz tako strašnog čina, ali pristup kontracepciji i mogućnost pobačaja je u zonama sukoba onemogućen. Uz fizičke, postoje i psihološke posljedice koje uključuju strah, nemoć, depresiju i tjeskobu.
Potomci rođeni iz ratnog silovanja također žive izoliranim životima uz osjećaj da su neželjeni. Priča o njihovom vlastitom rođenju i začeću može odagnati te osobe od sudjelovanja u intimnim činovima i vezama, kao i dobivanja vlastitih potomaka kasnije u životu.
Ratno silovanje često onemogućava daljnju reprodukciju, a zbog svojih psiholoških utjecaja žene čini nesposobnima da budu majke. To je neoprostiv i užasavajući čin protiv čovječnosti. Žene ne bi trebalo promatrati kao sredstvo pri izvršavanju vojne dominacije. Žene su sposobne osobe, ne predmeti okrutnosti. To je genocid u svojem najgorem obliku, onom u kojem žrtva i potencijalni potomci moraju ostati živi i nastaviti živjeti s prošlim brutalnim djelima. To je svakako način stvaranja psihičkih trauma i seksualne stigme stanovništva.
Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.
Podijelite ovaj tekst:
Kategorije:PONERIZACIJA DRUŠTVA
Matrix World 