Autor: Ljubica Šaran
„Mi (SAD) smo Saddama Huseina doveli na vlast, dali smo mu milijarde dolara da stvori tvornice za kemijsko oružje, iako smo znali da će to isto oružje koristiti na Iračanima i Kurdnima,“ citat iz dokumentarca „Apologies Of An Economic Hitman.“
Gotovo svi ljudi imaju; prijatelje, rođake, kolege i poznanike čiji su životi „dobili ožiljke“ zbog utjecaja psihopata, iako se u javnosti o psihopatiji još uvijek razmišlja kao o osobnom karakternom i mentalnom poremećaju, gotovo nitko ne obraća pažnju da naše globalno društvo ima brojne psihopatske odlike s kojima se životi običnih ljudi pretvaraju u noćnu moru i borbu za goli opstanak.
Robert Hare – neprikosnoveni autoritet u izučavanju psihopata i njihovog svekolikog utjecaja na ostatak čovječanstva – je prije gotovo 20 godina zapisao sljedeće:
„Većina psihopata uspije prikriti svoju pravu prirodu tako što direktno ne počine ubojstva, s time psihopate uspješno zavaraju ljude oko sebe jer obični i normalni ljudi misle da je psihopat jedino ona osoba koja je nekoga ubila, zbog ovog jednostavnog trika ne vidimo pravo stanje stvari; PSIHOPATI KOJI NE UBIJAJU IMAJU DUBOKE I DESTRUKTIVNE UTJECAJE NA NAŠE ŽIVOTE.“
Dr. Donald Black je tijekom studije o psihopatiji unutar „normalnog društva“ otkrio da se psihopatski poremećaji mogu otkriti u svim slojevima društva no u donjim segmentima društva psihopate obično završe u zatvoru dok u srednjoj klasi uglavnom ostanu gotovo neprimjetni sve dok ne dođu do viših slojeva društva.
Black je u jednoj svojoj studiji napisao sljedeće:
„Kod psihopata nas najviše uznemirava činjenica da uopće nemaju empatiju prema običnim ljudima, za anti-socijalne psihopate može se jako lijepo primijetiti potpuni nedostatak savjesti i osjećaja žali bez obzira koliko psihički i/ili fizički devastiraju ljude s kojima dođu u doticaj, psihopate bezbrižno gaze sve regule i zakone jer ne razaznaju što je dobro, a što je loše.” (Black XIII)
Koliko smo malo spremni na esencijalne psihopate, najbolje pokazuje slučaj Theodora Roberta Bundyja (Teda Bundyja) koji je jedan od najozloglašenijih serijskih ubojica u modernoj povijesti. On je od svoje mladosti bio odličan đak, uvažen student i cijenjen član akademske zajednice s karizmatičnom karijerom uspješnog odvjetnika.
Ted Bundy, esencijalni psihopata, serijski silovatelj i ubojica.
Tijekom 70-ih i 80-ih godina XX. vijeka silovao je i ubio više od 30 djevojaka, policija ga nije mogla uloviti više od decenije, uhićen je slučajno za vrijeme rutinske prometne kontrole. Nikada nije izrazio kajanje za zločine koje je počinio. U posljednjim fazama suđenja, nakon što se nekoliko puta povlačio po sudovima kako bi obustavio izvršenje smrtne kazne električnom stolicom – otvoreno se sprdao s obiteljima žena koje je umorio na najperverznije načine, porotu je često znao dovesti do ludila objašnjavajući kako je uživao u svakom trenutku dok je silovao i ubijao svoje žrtve, no to nije sve, svjedoci su Teda Bundyja opisivali kao divnog čovjeka s velikom karizmom u čijem su društvu uživali. Pored svega opisanog Ted Bundy je odlično izgledao tako da su mu žene jednostavno „padale u ruke“ sve do trenutka kada je bilo prekasno.
Robert Hare tvrdi da se u populaciji nalazi 1% esencijalnih psihopata, te da se na 100 muških psihopata nađe jedan ženski psihopat, no da su ženski psihopati puno krvoločniji, no ipak smatramo kako su Hareovi podaci iznimno konzervativni, u zadnjih par godina znanstvenici – koji se bave ovom temom – su više skloni procjeni da je psihopata oko 6% u globalnoj populaciji s time da su najviše koncentrirani na glavne gradove, područja od iznimne političke, gospodarske i ine moći, no interesantan je podatak da psihopate također prirodno gravitiraju k područjima, organizacijama, tvrtkama i državama u kojima vlada kaos.
Knjiga koja ostavlja bez daha.
U potresnoj knjizi pod naslovom „Women Who Love Psychopats“ – “Žene koje vole psihopate” od spisateljice i znanstvenice Sandre L. Brown se na najeksplicitnije načine objašnjava način kako žene upadaju u vrzino kolo predatorskog psihopate koji im privatne živote pretvara u pakao. Nemojte misliti da se u knjizi radi samo o obiteljskom nasilju, najčešće je u pitanju kombinacija fizičkog i psihičkog nasilja dok najumješniji psihopati svoje žrtve uopće ne moraju fizički mučiti da bi ih u potpunosti slomili ili natjerali čak i na suicid.
Iako smo mi u mnogim tekstovima otkrili znanstvena istraživanja u kojima se pokazuje kako je mozak psihopate fizički, kemijski i konstruktivno drugačiji od mozga običnog ljudskog bića, (o tome možete više saznati ovdje, ovdje i ovdje), Brownova na minuciozan način prikazuje kako fizičke i genetičke razlike utječu na ponašanje psihopate i njihove predatorske osobine koje uvjetuju potpuni nedostatak moralnog kompasa i imalo žali prema žrtvama koje upadnu u njihov „zagrljaj“ (stranica 19.).
Brownova je pokazala kako psihopate vole „Super poslastice“ (stranica 206.) objašnjavajući da će većina psihopata poseći za najranjivijim žrtvama koje nemaju sreće u životu ali s dubljim novčanikom dok će lomljenje i potpuno uništavanje jakih i samostalnih žena smatrati šlagom na torti. Osim parazitskih karakteristika, psihopatski predator je sadista i oportunista s maskom ljubavnika – prijatelja. Brownova je napisala kako će jake žene izdržati dulje u predatorskom „tangu za dvoje“ te da takve žene često izdrže decenijama u vezama s psihopatom prije nego li potpuno skinu njihovu masku normalnosti.
Jedini način da žena počne ozdravljenje od psihopate je shvaćanje da je u vezi s psihopatom, a ne običnim ljudskim bićem.
Na pozadini ove knjige stoji jednostavna posveta u kojoj piše:
„Po prvi put, ovo je knjiga o njoj (žrtvi).“
Početak knjige obiluje medicinskim i psihološkim podacima u kojima se objašnjava psihopatski poremećaj u svim svojim oblicima, no moramo priznati da je najvažniji dio knjige u kojem Brownova objašnjava način na koji žene padaju u ruke predatora i način na koji se mogu od njih osloboditi, knjiga također obiluje mnogim stvarnim pričama žena koje su prošle kroz pakao veze s psihopatom.
Ova knjiga je iznimno važna zbog većeg broja psihopata među muškim dijelom populacije te zbog jednostavne činjenice da je većina društava na planeti patrijarhalno orijentirana što u startu otežava borbu žena protiv psihopatije u bilo kojem obliku.
Psihopatija nije novost, ona nije porok modernog društva iako njena manifestacija postaje sve učestalija i nasilnija s globalnom povezanošću i sve većim mogućnostima transporta, ekonomije i sredstava za uništenja.
Rekli bismo da je nedostatak edukacije o psihopatiji osnovan problem koji onemogućava borbu protiv istog, što nas dovodi do drugog i najvažnijeg dijela o psihopatiji, a to je patokracija ili vladavina psihopata.
Politička ponerologija je knjiga koja se ne smije propustiti.
2007., godine je umro Andrzej Lobaczewski, znanstvenik i psihijatar koji s Kazimirzom Dabrowskim, Stefanom Szumanom, Stefanom Blachowskim i mnogim neimenovanim kolegama sintetizirao 40 godina istraživanja u Istočnoj Europi od nacizma do sloma komunizma o psihopatiji koja zadire u vrh društvene piramide koju je Lobaczewski nazvao patokracija – vladavina psihopata, dok je znanost o izučavanju zla nazvao ponerologija. Patokracija je totalitarni sustav vladavine koja nastaje kada psihopate zauzmu sve najvažnije pozicije u društvenoj hijerarhiji i državnim aparatima nakon čega (ne)ljudi s očiglednim mentalnim i karakternim poremećajima okreću državu protiv svog vlastitog naroda.
Nakon što je Poljska postala članica Varšavskog pakta, izučavanje pato-genetike i psihopatije je bilo zabranjeno, također je bilo zabranjeno i istraživanje karakteropatije s čime je Lobaczewski dokazao da su psihopatske karakteristike nasljedne te da se u određenim obiteljima pojavljuju češće.
Tipične odlike karakteropata (vrste psihopata) su; izraziti egoizam, karakterni poremećaji i želja za kontrolom, bombastičnost, militarizam, glorifikacija političke moći, vjerski misticizam i fanatizam, narcizam, osjetljivost, opsjednutost grandioznim idejama, mesijanski poremećaj, neuravnoteženost, inteligentnost, uskogrudnost, osvetoljubivost, karizma, egocentrizam, dok im je najvažnija odlika progresivno osiromašivanje sposobnosti normalnih ljudi da koriste zdrav razum. Lobaczewski je otkrio kako je većina karakteropata u djetinjstvu pretrpjela neku ozljedu mozga koja je ostavila traga na tijelu (Goebbels povreda mozga u mladosti i defektna noga, car Vilhelm II povreda mozga pri rođenju i paraliza jedne ruke, Hitler povreda mozga uzrokovana batinanjem oca, i sprječavanje vršenja obje nužde što je dovelo do ozbiljnih poremećaja Hitlerovog probavnog trakta).
U knjizi pod nazivom Politička ponerologija – Naučna studija o prirodi zla prilagođenog za političke svrhe, Lobaczewski otkriva genezu zla i psihopatsku deformaciju društva s nevjerojatnom preciznošću i jezikom razumljivog svima.
Njemački car Vilhelm II, psihopat – karakteropat koji je zacementirao put Njemačke u potpuni militarizam.
Na primjeru Vilhelma II, Lobaczewski je pokazao kako su Nijemci za vrijeme njegove vladavine postali militaristi s jakim osjećajem mržnje prema svemu što nije germansko, te da su se psihopatske odlike ljudi počele veličati ako su se emulirale u rodoljublje.
Povijesno gledano, činjenica je da su mnogi ljudi poistovjećivali opstanak države s opstankom apsolutističkih vladara, jer su ti isti vladari poistovjećivali državu sa sobom, jako lijep primjer je francuski kralj Luj XIV koji je često znao reći: “L’état, c’est moi” – „Država, to sam ja.“ Slične karakteristike je pokazao i Hitler i George Bush mlađi sa svojim neo-konzervativcima koji su imali jasnu patokratsku smjernicu vladanja na bazi: „Svi oni koji nisu s nama su protiv nas.“
Lobaczewski je ponerogenični pristup društva objasnio s osjećajem mržnje i bijesa Nijemaca nakon Prvog svjetskog rata kada Nijemci nisu pokazali ni malo osjećaja grižnje savjesti za početak istog rata za kojeg su u stvari okrivili tadašnju kraljevinu Srbiju, što se nakon toga dogodilo jako dobro znamo, Hitler je poraz u Prvom svjetskom ratu pretvorio u ideologiju za stvaranje drugog svjetskog rata i svekoliku mržnju prema Slavenima (među ostalim narodima).
No karakteropati i esencijalni psihopati nisu jedini koji vode u potpunu socijalnu anomaliju, Lobaczewski je pisao i o paranoidnom poremećaju osobnosti (PPO), karakteristike ovog poremećaja je nevjerojatno važno za današnje stanje društva. Karakteristika ljudi s PPO-om je da relativno normalno i ispravno razmišljaju sve do trenutka kada u komunikaciji s drugim ljudima dođe do čak i najmanjih razlika u razmišljanju, takva osoba će agresivno djelovati na neslaganja s masom pseudologičnih, uvredljivih i paramoralističkih fraza.
Moć paranoidnih osoba je što lako smućuju i podjarmljuju manje kritične umove naročito mlade ljude, paranoidna osoba uglavnom „zavodi“ svoje sljedbenike sugestijama, ako to ne uspije pokušava doći do cilja bilo kojim sredstvima.
Interesantno je da kod ljudi s PPO-om mozak također ima anomalije, najčešće je problem u međumozgu – dienecefalonu (Diencefalon, međumozak, dio mozga u užem smislu riječi (cerebrum), nalazi se između srednjeg i velikog mozga. Glavni dijelovi međumozga su: vidni brežuljak (thalamus), vidno podbrežje (hypothalamus) i treća moždana komora), s vremenom kod ljudi s PPO-om opadaju tonalne sposobnosti koje stvaraju dodatne anomalije u moždanoj kori. Nekontrolirane misli najčešće nastaju tijekom besanih noći i potpomažu paranoidno ponašanje te stvaraju potpuno promijenjen i iskrivljen pogled na realnost.
Problem naše nesposobnosti prepoznavanja i odbrane od psihopata je potpuni nedostatak edukacije o istima.
Kod tipičnih psihopata problematična je anomalija u nukleusu accumbensu, u njemu se procesuira količina dopamina u mozgu, takva abnormalnost uvjetuje stalnu potrebu psihopate za nasiljem, kriminalnim ponašanjem, narcističkim i egoističkim ispadima, kako bi se osjećali zadovoljni, u biti oni su dopaminski ovisnici. (Dopamin je neurotransmiter u mozgu. Formula mu je C8H11NO2. Kemijski je vrlo sličan adrenalinu, ali se od njega razlikuje jer ima jednu hidroksilnu skupinu manje i umjesto sekundarne aminske skupine ima primarnu aminsku supinu.)
No nije se samo Lobaczewski bavio ovim problemima, Ivan Pavlov je ispitivao sve vrste paranoidnih stanja, zbog toga su njegova istraživanja bila cenzurirana i zabranjena za vrijeme sovjetske dominacije nad istočnom Europom. Pavlov je naročito „stao na žulj“ jer je Lenjina – prvog vođu SSSR-a okarakterizirao kao tipičnu paranoidnu osobu.
Karakteropate imaju poremećaje u frontalnom dijelu moždanog korteksa.
Karakteropate imaju poremećaje u frontalnom dijelu moždanog korteksa – 10A i 10B po Brodmanovoj klasifikaciji – ovakav moždani poremećaj postoji samo kod Homo sapiensa, oštećenja ove oblasti mozga se relativno često susreću najčešće tijekom porođaja ili nemalo nakon njega, s ponerogeničnog stajališta, ovakve anomalije postaju sve manje učestale jer se s boljom medicinskom njegom i sve razvijenijom natalnom medicinom sve manje događaju povrede beba pri porođaju, no u zaostalim kulturama koje nemaju luksuz moderne medicine još uvijek ima veliki broj takvih slučajeva.
Interesantno je da ljudi s ovakvim poremećajima mozga s godinama imaju tendenciju razvijanja histerije jer se neoštećene psihološke funkcije previše razvijaju kako bi kompenzirale oštećene ili potpuno uništene funkcije, sve to uvjetuje prednost instinktivnih i afektivnih reakcijama nad racionalizacijom, smirenošću i opuštanjem, tada relativno mirni ljudi postaju brutalni, agresivni i ratoborni, ne samo riječima već djelima.
Psihopat – karakteropat Staljin.
J. V. Staljin je bio tipičan primjer čovjeka s napadima histerije. „Staljinistički karakter“, osim egoizma i nemilosrdnosti, donose prijeke i brze odluke bez uvažavanja činjenica pri tome traumatiziraju sve oko sebe, osim toga oni često pokazuju superiornost nad običnim ljudima iako krajnje pojednostavljuju probleme s kojima se bave i isključivo ih prikazuju u crno bijeloj tehnici. Osim traumatiziranja ljudi oko sebe staljinistički karakteri djelomično opčinjavaju okolinu s veličanjem sebe i naravno uz pomoć mesijanskog kompleksa, na takav način zaobilaze kontrolu i upliv zdravog razuma kod suradnika i podanika.
Staljin je imao još jednu interesantnu ponerološku karakteristiku a to je da se okruživao i bio iznimno ovisan od esencijalnih psihopata kao što je na primjer bio L. P. Berija koji je postao vođa tajne sovjetske policije, zahvaljujući kojoj su deseci milijuna ljudi poslani u sibirske gulage.
Osim prirodno nastale karakteropatije u nekoliko zadnjih decenija svjedoci smo nastajanja istog poremećaja izazvanog uz pomoć niza lijekova s ozbiljnim kontraindikacijama koje stvaraju ozbiljne anomalije u nervnom sustavu, jedan od takvih lijekova je streptomicin (jedan od predstavnika aminoglikozidnih antibiotika korištenih protiv tuberkuloze) koji – između ostalog – djeluje na način da spriječava sintezu proteina i oštećuje stanične membrane, kontraindikacije uključuju vrtoglavicu, deluzije, nekoherentnost, pa čak i gluhoću. Koliko je patokracija zahvalna na otkriću takvog lijeka najbolje se može vidjeti na primjeru da je Albert Schatz – prvi čovjek koji je sintetizirao isti lijek – nagrađen Nobelovom nagradom 1952, iako je odbor Nobelove nagrade naknadno izjavio kako Schatz nije dobio nagradu zbog streptomicina već zbog razvoja metoda i tehnika koje su dovele do istog otkrića.
Sigurni smo da je edukacija osnovni uvjet borbe protiv patokracije, na nama je da shvatimo koja su osnovna pravila slobode, na nama je da dokučimo što sloboda znači, kako se gubi i kako se ponovno stječe, na nama je da prozovemo sve elemente koji propagandom i pohlepom kroje našu sudbinu, na nama je da shvatimo kako je život u strahu – život u neznanju, neuro znanost tek otkriva značenje i nastanak zla u ljudima, nadamo se da će u budućnosti biti puno više priznatih znanstvenih radova koji će nam pomoći u otkrivanju psihopata među ljudima i načina kako ih otkrivati i kako se protiv njih boriti, s druge strane imamo eugeniku – zvaničnu znanstvenu podršku psihopatskoj diktaturi, s kojom ljudi bez duše uspijevaju kontrolirati 94-99% stanovništva, democidi nisu izmišljotina već stvarnost u većinama zemalja na svijetu, nastavimo li okretati glavu i nastavimo li se praviti kao da se sve gore navedeno uopće ne tiče, mogli bismo se uskoro probuditi u kakvom FEMA kampu ili još gore možda nas uopće više ne bude.
Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.
Podijelite ovaj tekst:
Kategorije:PONERIZACIJA DRUŠTVA, PRIZMA DRUŠTVA
Matrix World 